Arhiv tekstova

U ovoj godini navršava se točno 500 godina od rođenja najvećeg hrvatskog komediografa Marina Držića. Tim povodom, hrvatska Vlada je još u kolovozu prošle godine donijela odluku o proglašenju 2008. godine »Godinom Marina Držića« u Republici Hrvatskoj, najavivši da će Hrvatski sabor biti pokrovitelj svih događanja kojima se obilježava jubilej, dok je za njihovu realizaciju zaduženo Ministarstvo kulture. Kulturne institucije u Hrvatskoj pripremaju se za obilježavanje Držićeve godine, između ostalog, skupina znanstvenika HAZU-a radi na dokumentarnom filmu o Držiću.

Marin Držić je rođen 1508. u Dubrovniku, a umro 2. svibnja 1567. u Mlecima. Bio je svećenik i orguljaš u rodnome gradu, 1538. otišao je na studij u talijansku Sienu, a vratio se u Dubrovnik nakon sedam godina. S austrijskim grofom Rogendorfom putovao je u Beč i Carigrad, a između 1548. i 1558. napisao je i s različitim družinama izveo sve svoje dramske tekstove – među kojima su najvažnije komedije »Dundo Maroje«, »Skup« (prema Plautovu predlošku) i »Novela od Stanca«, pastorale »Tirena« i »Grižula« te tragedija »Hekuba« nastala prema Euripidovu djelu. 

Poznavajući nacionalne literarne prethodnike, strica Džoru Držića, Mavra Vetranovića i Nikolu Nalješkovića, iznimno upućen u sve zakonitosti talijanske eruditne komedije i kazalište nastalo na njezinim temeljima, Držić je stvorio djelo kome u to doba nema premca u Europi. Držićeve komedije i pastorale dovode na pozornicu lako prepoznatljiv, a ipak tako osebujan svijet našijenaca, vila i satira u kome se često, kao u izokrenutom zrcalu, prepoznaju sve značajke njegova vremena. U poetološki iznimno zanimljivim predgovorima svojim djelima Držić se pokazuje misliocem o vremenu koje živi i o prilikama koje ga okružuju, a na pozornici su njegovi likovi predstavnici svih slojeva dubrovačkoga društva čiji humor stvara nezamjenjivi prostor propitivanja gotovo svih aspekata tadašnjega i budućega života. 

Organizator kazališnog života u Dubrovniku i tvorac »zlatnoga« desetljeća hrvatskoga renesansnoga glumišta, Držić je ubrzo nakon premijere »Hekube« 1559. napustio rodni grad, živeći u Firenci i Mlecima. Od tamo je 1566. pisao toskanskom vojvodi Cosimu I. Medicejcu pet pisama, moleći ga da mu pomogne srušiti vladajuću dubrovačku oligarhiju, čin koji još do danas nije dobio jednoznačno tumačenje. Bijaše to posljednje što je taj pjesnik očajnik ili urotnik napisao, gdje je pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima umro i pokopan u zajedničkoj grobnici crkve Sv. Ivana i Pavla. 

Od 1938., godine prve izvedbe »Dunda Maroja« u 20. stoljeću na pozornici HNK u Zagrebu, Držić postaje jednim od najizvođenijih hrvatskih dramatičara, ne samo na domaćim pozornicama i festivalima, već i u svijetu, a književnopovijesne, i ne samo takve interpretacije njegova djela, tvore danas zamašnu knjižnicu. 

Priredio: D. B. P.